Feminističke metodologije i etika u alternativnom traženju pravde

Istraživanje je usredotočeno na analizu Ženskog suda iz 2015. kao regionalnog feminističkog modela alternativnog traženja pravde u doba kulture nekažnjivosti ratnih zločina i teških kršenja ljudskih prava. Istraživanje obuhvaća i primjer primjene feminističkih principa u radu Koalicije za Regionalnu komisiju za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 2001. (REKOM). U središtu mog interesa jest razumijevanje i dokumentiranje metodologijske i etičke kompleksnosti i pristupa koje su koristila ta dva regionalna primjera alternativnog traženja pravde, posebno priprema svjedoka za javna saslušanja, njihova sigurnost, te formati i utjecaj javnih saslušanja na šire procese društvene pravde. S nalazima ovog istraživanja ciljam podržati uspostavu novog modela alternativnog traženja pravde – narodnog tribunala koji teži stvaranju migracijske i socijalne pravde inspiriranog itinerarima lokalnog, dekolonijalnog i transnacionalnog feminističkog praxisa.
Predloženim istraživanjem smjeram dokumentirati i proširiti značenja praxisa feminističke epistemičke, legalističke i društvene pravde kroz učenje i mobilizaciju znanja koja proizlaze iz dvaju oprobanih primjera. U tom smislu, Ženski sud iz 2015. i neformalna koalicija za uspostavu Regionalne komisije za utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima i drugim teškim povredama ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji od 1991. do 2001. (REKOM) predstavljaju dva kritična primjera samoorganiziranog i vaninstitucionalnog traženja pravde koja su centrirala glasove preživjelih i svjedoka/inja kao protunaratativ zamršenim i štetnim diskursima o žrtvama, neprijateljima, pobjednicima i okupatorima — naširoko izgovaranih i eksploatiranih tijekom ratova devedesetih i dakako u poslijeratnom razdoblju koje nije pri svom kraju.
S ovim istraživanjem, namjera mi je dokumentirati feminističku logiku organizacije, korištene metodologije i etički okvir organizacije procesa alternativnog traženja pravde u kontekstu počinjenih ratnih zločina i teških povreda ljudskog dostojanstva tijekom i nakon nasilnog raspadanja bivše jugoslavenske države – kroz prizmu osobnih sjećanja i format javnih svjedočenja. Namjera mi je dovesti učenja iz ovih dvaju primjera u vezu s mogućnostima traganja za pravdom za migrante i izbjeglice izložene ekstremnom nasilju u post-jugoslavenskim zemljama, nasilju koje nas sasvim jasno podsjeća na ono devedesetih te poziva na promišljanje epistemičke i političke pravde za spomenute populacije. U tom smislu, predloženo istraživanje ne samo da teži dokumentiranju uvida proizašlih iz analize metodologija i etika traženja pravde koje su zajednički stvorili svjedoci i preživjeli ratova devedesetih, već i teži izgradnji novih oblika društvene promjene temeljenih na takvom iskustvu.
Ovo istraživanje može rezultirati ili potaknuti daljnja istraživanja alternativnih primjera traženja pravde izvan geografija zapadnog Balkana relevantnih za translokalne i transnacionalne solidarnosti i borbe za slobodu koje prepoznaju, grade na i povezuju povijesne perspektive i transgeneracijska sjećanja. Jednako tako, ovo će istraživanje proširiti značenja feminističkog i solidarnog uvezanih u transnacionalne feminističke itinerare društvenih pokreta za slobodu.