1. Osnovne informacije o Europskoj uniji
1.1. Uvod
Da bi se razumjelo kakvi se projekti mogu financirati u okviru politika Europske unije (EU), treba poznavati osnovne informacije o nastanku i ciljevima EU-a te načinu na koje se postižu. Za početak, reći ćemo da EU ciljevi proizlaze iz politika Europske unije, dok su EU natječaji jedan od alata za postizanje EU ciljeva. Svaki projekt za koji želimo dobiti sufinanciranje mora pridonositi ostvarivanju tih ciljeva.
U ovoj lekciji predstavit ćemo osnovne informacije o Europskoj uniji, njene zajedničke politike EU-a, a posebno kohezijsku politiku i njene instrumente, strategije EU do 2030, povijest nastanka i sva dosadašnja proširenja EU i na kraju opisati njene institucije: Europsko vijeće, Vijeće Europske unije, Europski parlament, Europsku komisiju, Sud Europske unije, Europsku središnju banku i Europski revizorski sud.
1.2. EU danas
Europsku uniju danas čini 27 zemalja, više od 448 milijuna stanovnika i 240 NUTS-2 regija raznolike razine razvijenosti. Tako deset najdinamičnijih regija ima BDP više od pet puta veći od deset najslabije razvijenih regija. U najrazvijenija područja EU-a ubrajaju se: Luxemburg, Bruxelles i Hamburg; dok su najslabije razvijene regije: sjeverozapadna Bugarska, Moldavija u Rumunjskoj, Potkarpatsko i Lublinsko vojvodstvo u Poljskoj.
Na slici: 27 država članica Europske unije
Izvor: https://european-union.europa.eu/
Važnost i snaga EU leži u sljedećem:
- 5,6 % svjetske populacije – više od 448 milijuna stanovnika
- 16% svjetskog izvoza i uvoza
- 19% BDP-a svijeta
- 30% proračuna UN-a
- najveći svjetski donor humanitarne i razvojne pomoći
Osnovni cilj ujedinjenja je uspostava regionalne organizacije europskih država u kojoj članice ostvaruju zajedničke ciljeve: uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoku razinu zaposlenosti, zaštitu prava i interesa građana. Zacrtani cilj ostvaruje se uspostavljenim jedinstvenim unutarnjim tržištem, slobodnim kretanjem unutar Unije, osiguranom unutarnjom sigurnošću građana EU – e, primjenom jedinstvene europske valute i provedbom zajedničke vanjske sigurnosne i obrambene politike.
Osnovni razlog ujedinjenja je pozicioniranje EU-a kao ključnog svjetskog igrača stvaranjem zajedničkog EU tržišta. K tomu, EU nastoji biti poželjno mjesto (kontinent) za život – posebno se brine za razvoj i primjenu socijalnih politika, za regionalni razvoj manje razvijenih dijelova EU-a, za manjine i skupine u nepovoljnom položaju.
Simboli EU-a su:
- europska zastava – krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj podlozi
- europska putovnica – u uporabi od 1985.
- europska himna – Beethovenova „Oda radosti“
- Dan Europe – 9. svibnja
- moto Europske unije – „Ujedinjeni u različitosti“
- europske vozačke dozvole – u svim državama članicama od 1996.
- euro – platežno sredstvo od 01. 01.1999. za računovodstvene potrebe, a kovanice i novčanice puštene u promet 01.01.2002. godine
- Schengenski sporazum – ukinuta kontrola na većini granica.
1.3. Zajedničke politike EU-a
Uspostavom EU-a, kao gospodarske i političke regionalne organizacije europskih država, pojavila se potreba za zajedničkim politikama. Naime, da bi Europska unija mogla bezuvjetno zastupati svaku državu članicu, bilo je potrebno uskladiti politike zemalja članica i integrirati ih gospodarski i politički u novu zajednicu.
Na temelju Schumanova plana šest zemalja potpisuje Ugovor o zajedničkom upravljanju svojim industrijama ugljena i čelika. Tako nijedna od njih više ne može samostalno proizvoditi oružje kojim bi mogla napasti drugu, što se događalo u prošlosti. Tih šest potpisnica su Njemačka, Francuska, Italija, Nizozemska, Belgija i Luksemburg. Europska zajednica za ugljen i čelik osnovana je 1952. Tim Ugovorom započeo je proces uspostave EU – a, a opisan je u 1.6. Nastanak Europske unije.
Cilj je država članica uklanjanje međusobnih trgovinskih i carinskih prepreka i stvaranje zajedničkog tržišta.
Neke od zajedničkih politika EU-a su:
- jedinstveno tržište
- regionalna politika
- kohezijska politika
- zajednička poljoprivredna politika
- socijalna politika
- politika zaštite okoliša
- ekonomska i monetarna unija
- prometna politika
- politika tržišnog natjecanja
- potrošačka politika.
Provođenje zajedničkih politika financira se novcem iz zajedničkog proračuna EU i nacionalnih proračuna država članica u sedmogodišnjim programskim i financijskim razdobljima. Republika Hrvatska je postala članica EU 1. srpnja 2013. godine, na kraju Programskog razdoblja 2007.-2013., nakon kojeg je slijedilo Programsko razdoblje 2014.-2020. U tijeku je Programsko razdoblje 2021.-2027.
1.4. Kohezijska politika i njezini instrumenti
Kohezijska je politika glavna investicijska politika Europske unije, jer pruža pogodnosti za sve regije i gradove u Uniji te podupire gospodarski rast, otvaranje radnih mjesta, poslovnu konkurentnost, održivi razvoj i zaštitu okoliša.
Nastala je već prilikom osnutka Europske zajednice (danas Europske unije) radi velikih teritorijalnih i demografskih razlika kao mogućih prepreka integraciji i razvoju Europe. Ugovorom iz Rima (1957.) uspostavljeni su kao instrumenti mehanizmi solidarnosti u obliku dvaju fondova: Europskog socijalnog fonda (ESF) i Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP, komponenta za smjernice). Regionalni aspekti uvedeni su 1975. stvaranjem Europskog fonda za regionalni razvoj (EFRR) a 1994. godine osnovan je i Kohezijski fond.
Cilj kohezijske politike
Cilj je kohezijske politike promicanje skladnog i sveobuhvatnog razvoja Europske unije, jačanje ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije. To podrazumijeva, prije svega, smanjenje razlika u stupnju razvoja različitih regija s posebnim naglaskom na ruralna područja, područja zahvaćena industrijskom tranzicijom i regije koje su izložene ozbiljnim i trajnim prirodnim ili demografskim poteškoćama, kao što su najsjevernije regije s vrlo niskom gustoćom naseljenosti kao i otočne, pogranične i planinske regije.
Instrumenti Kohezijske politike
U razdoblju 2021.–2027. dva su izvora financijskih sredstava EU-a: „klasični” višegodišnji financijski okvir (VFO), kojim se utvrđuju godišnja ograničenja rashoda EU-a, i plan oporavka NextGenerationEU (NGEU), izvanredna inicijativa za oporavak osmišljena kako bi se državama članicama pomoglo da se oporave od pandemije bolesti COVID-19. Kohezijska politika financira se i iz VFO-a i, u određenim slučajevima, iz NGEU-a.
1.5. Strategije EU do 2030.
Ciljeve održivog razvoja do 2030. odredila je Europska komisija u suradnji s dionicima platforme za ciljeve održivog razvoja – doprinos dokumentu za razmatranje Prema održivoj Europi do 2030., listopad 2018. Tim je dokumentom utvrđeno pet područja politika EU-a ključnih za postizanje sljedećih ciljeva održivog razvoja:
- Održiva potrošnja i proizvodnja
- EU bi trebao ulagati u istraživanja i inovacije, ljude i njihove jedinstvene vještine, zapošljivost i socijalnu uključenost
- Klimatska i energetska politika
- Hrana, poljoprivreda i uporaba zemljišta, uključujući zajedničku poljoprivrednu politiku
- Kohezijska politika
Europski zeleni plan je sastavni dio strategije Europske Komisije za provedbu Programa Ujedinjenih naroda do 2030. (Agende 2030.) i ciljeva održivog razvoja (Transforming our world: the 2030 Agenda for Sustainable Development), pomoću koje se EU nastoji preobraziti u pravedno i prosperitetno društvo s modernim, resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom u kojem 2050. neće biti neto emisija stakleničkih plinova i u kojem gospodarski rast nije povezan s upotrebom resursa. Ovime je Europska unija postavila instrumente kako bi ostvarila namjeru da do 2050. postane prvi klimatski neutralan blok u svijetu.
1.6. Nastanak Europske unije
Nakon Drugog svjetskog rata zemlje pobjednice odlučile su stvoriti uvjete za trajni mir. Robert Schuman (tadašnji francuski ministar vanjskih poslova) preuzeo je izvornu ideju Jeana Monneta i predložio osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). Države koje su donedavno međusobno ratovale, a to su Belgija, Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska, potpisivanjem Pariškog ugovora 18. travnja 1951. uspostavile su zajedničko tržište ugljena i čelika i dogovorile uspostavu zajedničkog “Visokog tijela” ovlaštenog za proizvodnju ugljena i čelika, čime su sirovine ratne industrije pretvorene u instrumente pomirenja i mira.
“Šestorka“ je Rimskim ugovorima 1957. godine zatim osnovala Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euratom) i Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). EEZ je želio stvaranje zajedničkog tržišta. Carinske pristojbe između država ukinute su 1968. kad je uspostavljena carinska unija, a 1960-ih definirane su zajedničke politike (prije svega trgovinska i poljoprivredna).
„Šestorka“ – potpisnice Pariškog ugovora
1. proširenje
Prvo proširenje
Prvo proširenje provedeno je 1973. godine, kad su se odlučile pridružiti Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Nastavilo se raditi na zajedničkim politikama pa su uvedene socijalna politika i politika zaštite okoliša, a 1975. osnovan je Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF) kako bi se pridonijelo smanjenju razlika u stupnju razvijenost europskih regija, 1979. održani su prvi neposredni izbori za Europski parlament, koji se od tada do danas održavaju svakih pet godina.
Drugo i treće proširenja
U drugom proširenju, EEZ-u je 1981. pristupila Grčka, a nekoliko godina poslije, u trećem proširenju (1986.) slijedile su je Španjolska i Portugal. Proširenjem EEZ-a na južnu Europu, s obzirom na razinu razvijenosti, počela se rađati ideja o provedbi programa regionalne pomoći, kojim bi se izjednačila razina razvijenosti u cijelom EEZ-u.
. 
2. proširenje
3. proširenje
Ranih 1980-ih godina, zbog svjetske gospodarske recesije, EEZ je poharao val “europesimizma“, koji je prekinut 1985. kad je Europska komisija, pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa, objavila tzv. Bijelu knjigu (eng. White Paper) koja je potpisana 1986. godine, a definirala je vremenski plan za dovršenje europskog jedinstvenog tržišta do 1. siječnja 1993.
Padom Berlinskog zida 1989. dramatično se mijenja situacija u Europi, ali i u svijetu. Njemačka se ujedinjuje u listopadu 1990., demokracija prodire u države srednje i istočne Europe, a Sovjetski Savez prestaje postojati u prosincu 1991. Države članice EEZ-a pregovaraju o novom ugovoru, koji je Europsko vijeće (predsjednici država i vlada) usvojilo u Maastrichtu 1992. godine, a stupa na snagu 1993. godine. Tim je ugovorom definirana i stvorena Europska unija (EU).
4. proširenje
Nakon Maastrichta, četvrtim proširenjem i pristupanjem Austrije, Finske i Švedske Europskoj uniji 1995., EU ima 15 članica.
Istodobno, Europa se suočava sa sve većim izazovima globalizacije, na koje 2000. odgovara Lisabonskom strategijom i od 1999. do 2002. godine stvaranjem jedinstvene valute – eura. Na sastanku Europskoga vijeća održanom u Lisabonu u ožujku 2000. čelnici EU-a postavili su cilj da EU do 2010. postane najdinamičnije i najkonkurentnije gospodarstvo svijeta temeljeno na znanju. Lisabonskom strategijom željela se osigurati konkurentnost EU-a na svjetskom tržištu u odnosu na “velike igrače” poput Sjedinjenih Američkih Država i zemalja BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina).
Uz to, cilj Lisabonske strategije bio je poduprijeti inovacije i poslovna ulaganja, osigurati modernizaciju gospodarstva primjenom novih tehnologija i interneta te da europski istraživački i obrazovni sustavi odgovore potrebama informacijskog društva.
Usporedno s procesom izrade i usvajanja Lisabonske strategije, EU je radio na pripremi i realizaciji svojeg najvećeg projekta: stvaranja jedinstvene EU valute. Tako je 01. 01.1999. uvedena nova svjetska valuta – euro samo za računovodstvene potrebe i elektronička plaćanja, a kovanice i novčanice puštene u promet 01.01.2002. godine, koji je zamijenio stare valute u dvanaest država EU-a. Te su države činile “eurozonu“. Tri države (Danska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) odlučile su, zbog političkih i tehničkih razloga, ne usvojiti euro kad je uveden. Slovenija se priključila eurozoni 2007., Cipar i Malta 2008., Slovačka 2009., a Estonija 2011. i Hrvatska kao posljednja 2023. godine.
Eurozona sada obuhvaća 20 zemalja Europske unije, a nove države članice pridružuju se nakon ispunjenja potrebnih uvjeta.
Euro se danas smatra, uz američki dolar, najjačom svjetskom valutom.
4. proširenje
5. proširenje
Peto proširenje
Peto, najveće proširenje u povijesti EU-a počelo je sredinom 1990-ih.
Zahtjev za članstvo podnijele su:
- Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka (bivši sovjetski blok)
- Estonija, Latvija i Litva (baltičke države, bivši Sovjetski Savez)
- Slovenija (republika bivše Jugoslavije) te
- Cipar i Malta (mediteranske zemlje).
EU je prihvatio zahtjeve deset država kandidatkinja koje su pristupile Europskoj uniji 1. svibnja 2004.
Šesto i sedmo proširenje
U šestom proširenju pristupile su Bugarska i Rumunjska 1. siječnja 2007.
EU je imao 27 zemalja članica.
Posljednja zemlja koja je pristupila Europskoj uniji do pisanja ovog priručnika je Hrvatska, koja je nakon desetogodišnjih pregovora, u sedmom proširenju postala članicom EU-a 1. srpnja 2013.
6. proširenje
7. proširenje
Države kandidatkinje
Države kandidatkinje tj. države koje su u postupku prenošenja zakonodavstva EU-a u nacionalno pravo su: Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Gruzija, Moldavija, Sjeverna Makedonija, Srbija, Turska i Ukrajina.
Potencijalni kandidat tj. država koja je podnijela zahtjev za članstvo, ali joj još nije dodijeljen status kandidata je Kosovo.
Izlazak iz EU
Prva zemlja koja je izašla iz EU bilo je Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, 31. siječnja 2020. godine.
1.7. Institucije EU-a
Ovlasti institucija EU-a proizlaze iz njezinih Osnivačkih ugovora i kasnijih izmjena i dopuna, unesenih nakon slobodnih pregovora, koje su ratificirale zemlje članice. Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009. godine, institucije zadužene za stvaranje politika i donošenje odluka jesu:
- Europsko vijeće
- Europski parlament
- Europska komisija
- Vijeće Europske unije ( jednostavno „Vijeće“)
- Sud EU-a (Sud, Opći sud)
- Europski revizorski sud
- Europska središnja banka
- ostale institucije: Gospodarski i socijalni odbor, Odbor regija, Europska investicijska banka
- pomoćna tijela: glavne uprave, agencije, uredi itd.
1.7.1 Europsko vijeće
Na slici: António Costa, predsjednik Europskog vijeća,
Izvor: https://www.europarl.europa.eu/mepphoto/28303.jpg
Osnovne zadaće Europskog vijeća su:
- definirati opći politički smjer i prioritete Europske unije, ali nema zakonodavnu funkciju
- baviti se složenim ili osjetljivim pitanjima koje nije moguće riješiti na nižim razinama međudržavne suradnje
- odrediti zajedničku sigurnosnu i vanjsku politiku EU-a uzimajući u obzir strateške interese i implikacije u području obrane
- nominirati i imenovati osobe na određene visoke položaje na razini EU-a primjerice u Europskoj središnjoj banci i Europskoj komisiji.
Europsko vijeće sastoji se od šefova država ili vlada zemalja članica zajedno s predsjednikom Europskog vijeća i predsjednikom Komisije. Visoka predstavnica Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Kaja Kallas, također sudjeluje u njegovu radu.
Europsko vijeće sastaje se dvaput u šest mjeseci, a saziva ga predsjednik. Odluke Europskog vijeća u pravilu se prihvaćaju konsenzusom ili ako je to određeno Ugovorima jednoglasno, kvalificiranom ili običnom većinom.
Predstavlja najvišu razinu političke suradnje među državama članicama EU.
Predsjednički mandat traje dvije i pol godine i može se obnoviti jedanput. Predsjednik Europskog vijeća je António Costa (na slici), s mandatom koji traje od 01. prosinca 2024. godine do 31. svibnja 2027.
1.7.2. Vijeće Europske unije
Vijeće predstavlja interese država članica i kao takvo je glavno tijelo EU-a za donošenje odluka i usvajanje zakonskih prijedloga. Uz parlament obnaša zakonodavnu vlast, a uloga mu je donositi zakone EU-a. Ministri država članica sastaju se u sklopu Vijeća Europske unije. Ovisno o pitanjima koja su na dnevnom redu, svaku državu predstavljat će ministar odgovoran za to pitanje (vanjski poslovi, financije, socijalna pitanja, promet, poljoprivreda itd.). Države članice predsjedaju Vijećem u razdoblju od šest mjeseci, prema načelu rotacije. Vijeće je odgovorno za donošenje odluka i koordinaciju. Ono ima pet ključnih dužnosti:
- s Europskim parlamentom na temelju prijedloga Europske komisije usvaja europske zakone na mnogim političkim područjima postupkom suodlučivanja
- koordinira šire gospodarske i socijalne politike država članica
- sklapa međunarodne sporazume između EU-a i drugih država ili međunarodnih organizacija
- donosi godišnji proračun EU-a zajedno s Europskim parlamentom
- razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a na temelju smjernica koje je postavilo Europsko vijeće.
Svaki ministar u Vijeću ovlašten je obvezati se u ime svoje vlade, a odgovoran je svojem nacionalnom parlamentu i građanima koje taj parlament predstavlja. Tako se osigurava demokratski legitimitet odluka koje Vijeće donosi.
Vijeće EU-a nema stalnog jedinstvenog predsjednika: za rad je ovlaštena država koja predsjeda Vijećem, a sastancima predsjedaju ministri države predsjedateljice. Zemlje koje predsjedaju Vijećem izmjenjuju se svakih šest mjeseci.
RH je po prvi puta predsjedala Vijećem u prvoj polovici 2020. godine, od 01.01. do 30.06.2020. godine.
1.7.3. Europski parlament
Na slici: Roberta Metsola, predsjednica Europskog parlamenta,
Izvor: EP Official press photos
Europski parlament je jedino tijelo Europske unije koje neposredno biraju građani EU-a, a dijeli zakonodavnu vlast s Vijećem EU-a. Članovi Europskog parlamenta, njih 720, predstavljaju europske građane. Birači u svih 27 država Europske unije svakih pet godina biraju članove Parlamenta u ime više od 448 milijuna stanovnika Unije. Rad Europskog parlamenta je važan jer na mnogim područjima javnih politika odluke zajednički donose Parlament i Vijeće Europske unije, koje predstavlja države članice.
Parlament ima tri glavna područja rada i to su zakonodavno, nadzorno i proračunsko te između ostalog:
- raspravlja i donosi europske propise – u suradnji s Vijećem Europske unije, na temelju prijedloga Europske komisije
- provodi demokratski nadzor svih institucija EU-a
- donosi odluke o proširenjima
- raspravlja i donosi proračun EU-a – u suradnji s Vijećem Europske unije
- daje razrješnicu odnosno odobrava izvršenje proračuna EU-a
- razmatra predstavke građana i pokreće istrage
- daje demokratsku legitimnost EU-u
- izabire predsjednika Komisije i odobrava Komisiju kao tijelo.
Predsjednica Europskog parlamenta je Roberta Metsola iz Italije (na slici), s mandatom koji traje od siječnja 2022. do 2027. godine.
1.7.5. Europska komisija
Na slici: Ursula von der Leyen, predsjednica Europske komisije
Izvor: https://ec.europa.eu/
Europska komisija je izvršno tijelo EU-a. Zastupa i podupire interese Europske unije kao cjeline te nije politički odgovorna državama članicama. Iz svake se članice Unije imenuje po jedan član Komisije ili povjerenik na razdoblje od 5 godina, uključujući Predsjednika i Visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je jedan od potpredsjednika Komisije. Komisija se sastoji od nekoliko uprava i službi. Uprave se nazivaju glavnim upravama (eng. Directorate General ili DG). Svaka glavna uprava klasificirana je prema javnoj politici kojom se bavi. Članovi Europske komisije imenovani su na mandat od pet godina dogovorom država članica, a potvrđuje ih Europski parlament.
Europska komisija priprema prijedloge novih europskih zakona i šalje ih na usvajanje Europskom parlamentu i Vijeću EU-a. Prije konačnog prijedloga zakona, Europska komisija provodi široku raspravu sa svim dionicima, čija se stajališta uzimaju u obzir. Nakon usvajanja zakona, Europska komisija osigurava provođenje tih zakona u zemljama članicama. Komisija ima isključivo pravo zakonodavne inicijative osim u području vanjske i sigurnosne politike gdje EU ne može donositi zakonodavne akte.
Osim navedenog, uloga Europske komisije je:
- predlagati pravne akte
- provoditi politike i upravljati proračunom EU-a
- kontrolirati poštivanje prava EU-a (“čuvarica Ugovora”)
- provoditi vanjsku politiku
- biti glavno izvršno tijelo; provoditi zakone EU-a
- nadgledati potrošnju sredstava pod nadzorom Revizorskog suda
- biti glavni pregovarač u međunarodnim ugovorima posebice u područjima trgovinske politike i humanitarne pomoći.
Predsjednica Komisije je Ursula von der Leyen iz Njemačke (na slici). Njezin mandat traje od 2024. do 2029. godine.
1.7.5. Sud Europske unije
Sud Europske unije osigurava poštovanje prava EU-a i pravilno tumačenje i primjenu Ugovora: preispituje zakonitost akata institucija EU-a, osigurava da države članice EU-a poštuju svoje obveze na temelju Ugovora i tumači pravo EU-a na zahtjev nacionalnih sudova. Sastoji se od Suda i Općeg suda. Sud čine po jedan sudac iz svake države članice i 11 nezavisnih odvjetnika dok Opći sud čine po dva suca iz svake države članice.
1.7.6. Europska središnja banka
Europska središnja banka i Europski sustav središnjih banaka odgovorni su za održavanje stabilnosti cijena u eurozoni. Osim toga, nadležni su za monetarnu i tečajnu politiku u eurozoni te podupiru gospodarske politike EU-a.
1.7.7. Europski revizorski sud
Europski revizorski sud pridonosi poboljšanju financijskog upravljanja EU-om i promicanju odgovornosti i transparentnosti te djeluje kao neovisni zaštitnik financijskih interesa građana EU-a odnosno provjerava jesu li sredstva EU-a ispravno prikazana, prikupljaju li se i troše u skladu s relevantnim pravilima i propisima te ostvaruju li vrijednost za uloženi novac.
Izvori:
https://european-union.europa.eu/
https://www.europarl.europa.eu/factsheets/hr/sheet/93/ekonomska-socijalna-i-teritorijalna-kohezija
https://commission.europa.eu/publications/sustainable-europe-2030_hr
https://www.consilium.europa.eu/hr/policies/european-green-deal/