U znanstvenom časopisu Development Policy Review objavljen je rad „Croatia’s transition from aid recipient to donor: Building a small-donor development policy under EU and OECD-DAC norms“, čiji su autori Jakša Puljiz i Matea Roknić.
Rad analizira kako je Hrvatska nakon pristupanja Europskoj uniji 2013. godine izgradila sustav međunarodne razvojne suradnje i prešla iz položaja primateljice međunarodne pomoći u status zemlje koja pruža službenu razvojnu pomoć. Istraživanje se temelji na analizi zakonodavstva, strateških dokumenata, godišnjih izvješća o provedbi razvojne suradnje te podataka o 929 bilateralnih projekata provedenih između 2020. i 2024. godine, ukupne vrijednosti od približno 270 milijuna eura. Analizirani su geografski i sektorski prioriteti, instrumenti financiranja, provedbeni kanali te zastupljenost tehničke pomoći i prijenosa hrvatskih tranzicijskih i poslijeratnih iskustava.
Rad pokazuje da je Hrvatska ostvarila vidljiv napredak u povećanju razvojne pomoći i usklađivanju svojega sustava s europskim i međunarodnim normama. Ukupna službena razvojna pomoć dosegnula je 214,94 milijuna eura u 2024. godini, odnosno 0,22 posto hrvatskoga bruto nacionalnog dohotka. Time se Hrvatska približila zajedničkom cilju Europske unije prema kojemu bi države članice koje su Uniji pristupile nakon 2002. godine do 2030. trebale izdvajati 0,33 posto bruto nacionalnog dohotka za razvojnu pomoć. Posebno je snažno porasla bilateralna pomoć, s 16,2 milijuna eura u 2020. na 88,6 milijuna eura u 2024. godini. Analiza pokazuje da je hrvatska bilateralna razvojna suradnja izrazito usmjerena prema neposrednom susjedstvu i kriznim područjima. Godine 2020. zemlje zapadnog Balkana primile su 57,4 posto hrvatske bilateralne pomoći, dok je nakon početka ruske agresije na Ukrajinu gotovo dvije trećine bilateralne pomoći u 2022. bilo usmjereno prema Ukrajini. Do 2024. zapadni Balkan ponovno je postao najveće područje djelovanja s 45,7 posto bilateralne pomoći, dok je Ukrajina zadržala značajan udio od 33,5 posto.
Bosna i Hercegovina pritom zauzima posebno mjesto. Između 2020. i 2024. primila je približno 90,5 posto ukupne hrvatske bilateralne pomoći zapadnom Balkanu. U sektorskoj strukturi pomoći toj regiji najveći udio imaju obrazovanje i kultura s 48,3 posto te zdravstvo s 24,4 posto ukupnih izdvajanja.
Rad ističe i nesrazmjer između hrvatskih deklariranih razvojnih prednosti i njihove vidljivosti u službenim podacima. Iako Hrvatska kao svoje komparativne prednosti naglašava iskustva europskih integracija, poslijeratne obnove, razminiranja, izgradnje institucija i prijenosa znanja, tehnička pomoć financirana iz državnog proračuna pala je s 1,06 milijuna eura u 2020. na samo 440 tisuća eura u 2024. godini, odnosno na svega 0,2 posto ukupne službene razvojne pomoći. Autori upozoravaju da to ne znači nužno da Hrvatska ne prenosi svoja znanja i iskustva. Najveći dio takvih aktivnosti provodi se kroz programe Europske unije poput Twinninga i TAIEX-a, zbog čega se evidentiraju kao razvojna pomoć EU-a, a ne kao hrvatska razvojna pomoć.
U radu se predlaže uspostavljanje jedinstvenog nacionalnog registra razvojne i humanitarne pomoći te tehničke suradnje, obvezno označavanje projekata prema strateškim i geografskim prioritetima, uvođenje sustava praćenja i vrednovanja ostvarenih rezultata te sustavno osposobljavanje državnih tijela za primjenu pravila OECD-DAC-a. Takve bi mjere omogućile bolje upravljanje portfeljem i jasnije povezivanje hrvatskih specifičnih znanja s konkretnim razvojnim rezultatima.
Rad je dostupan na mrežnim stranicama izdavača Wiley:
https://onlinelibrary.wiley.com/doi/10.1111/dpr.70083
