1. Osnovne informacije o Europskoj uniji

1.1. Uvod

Da bi se razumjelo kakvi se projekti mogu financirati u okviru politika Europske unije (EU), treba poznavati osnovne informacije o nastanku i ciljevima EU-a te načinu na koje se postižu. Za početak, reći ćemo da EU ciljevi proizlaze iz politika Europske unije, dok su EU natječaji jedan od alata za postizanje EU ciljeva. Svaki projekt za koji želimo dobiti sufinanciranje mora pridonositi ostvarivanju tih ciljeva.

1.2. EU danas

Europsku uniju danas čini 27 zemalja, 448 milijuna stanovnika i 240 NUTS-2 regija raznolike razine razvijenosti. Tako deset najdinamičnijih regija ima BDP više od pet puta veći od deset najslabije razvijenih regija. U najrazvijenija područja EU-a ubrajaju se: Luxemburg, Bruxelles i Hamburg; dok su najslabije razvijene regije: sjeverozapadna Bugarska, Moldavija u Rumunjskoj, Potkarpatsko i Lublinsko vojvodstvo u Poljskoj.

Važnost/snaga EU:

• 5,7% svjetske populacije – 448 milijuna stanovnika
• 16% svjetskog izvoza i uvoza
• 19% BDP-a svijeta
• 30% proračuna UN-a
• najveći svjetski donor humanitarne i razvojne pomoći

Osnovni cilj ujedinjenja je uspostava regionalne organizacije europskih država u kojoj članice ostvaruju zajedničke ciljeve: uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoku razinu zaposlenosti, zaštitu prava i interesa građana. Zacrtani cilj ostvaruje se uspostavljenim jedinstvenim unutarnjim tržištem, slobodnim kretanjem unutar Unije, osiguranom unutarnjom sigurnošću Unijinih građana, primjenom jedinstvene europske valute i provedbom zajedničke vanjske sigurnosne i obrambene politike.

Osnovni razlog ujedinjenja je pozicioniranje EU-a kao ključnog svjetskog igrača stvaranjem zajedničkog EU tržišta. K tomu, EU nastoji biti poželjno mjesto (kontinent) za život – posebno se brine za razvoj i primjenu socijalnih politika, za regionalni razvoj manje razvijenih dijelova EU-a, za manjine i skupine u nepovoljnom položaju.

Simboli EU-a su:

• europska zastava – krug od 12 zlatnih zvijezda na plavoj podlozi
• europska putovnica – u uporabi od 1985.
• europska himna – Beethovenova „Oda radosti“
• Dan Europe – 9. svibnja
• moto Europske unije – „Ujedinjeni u različitosti“
• europske vozačke dozvole – u svim državama članicama od 1996.
• euro – platežno sredstvo od 1. 1. 2002. (bankovni računi, cijene izražene u eurima)
• Schengenski sporazum – ukinuta kontrola na većini granica.

1.3. Politike, strategija i ciljevi

Uspostavom EU-a, gospodarske i političke regionalne organizacije europskih država, pojavila se potreba za zajedničkim politikama. Naime, da bi Europska unija mogla bezuvjetno zastupati svaku državu članicu, bilo je potrebno uskladiti politike zemalja članica i integrirati ih gospodarski i politički u novu zajednicu.

U ranim danima, prethodnice EU-a, Europska zajednica za atomsku energiju/Euratom i Europska ekonomska zajednica/EEZ (Rimski ugovori, 1957.), bile su fokusirane na zajedničku trgovačku politiku za ugljen i čelik te na zajedničku poljoprivrednu politiku. S vremenom se pojavila potreba i za drugim zajedničkim politikama, kao što su proizvodnja zdrave hrane te zaštita okoliša.

Neke od zajedničkih politika EU-a su:

• jedinstveno tržište
• regionalna politika
• kohezijska politika
• zajednička poljoprivredna politika
• socijalna politika
• politika zaštite okoliša
• ekonomska i monetarna unija
• prometna politika
• politika tržišnog natjecanja
• potrošačka politika.

Provođenje zajedničkih politika financira se u okviru zajedničkog proračuna EU i nacionalnih proračuna država članica u sedmogodišnjim programskim i financijskim razdobljima. Republika Hrvatska je postala članica EU 1. srpnja 2013. godine, na kraju Programskog razdoblja 2007.-2013, nakon kojeg je slijedilo Programsko razdoblje 2014.-2020. Trenutno su u pripremi politike, instrumenti i financijske alokacije za novo Programsko razdoblje 2021.-2027.

1.4. Kohezijska politika i njezini instrumenti

Kohezijska politika prema definiciji u Jedinstvenom europskom aktu iz 1986.  ima za cilj „smanjenje razlika među regijama i zaostalosti zapostavljenih regija”. Zato se kohezijska politika katkad naziva i politikom solidarnosti. Ugovor iz Lisabona  koheziji dodaje još jedan aspekt koji se odnosi na „gospodarsku, socijalnu i teritorijalnu koheziju”. Time se kohezijskom politikom također potiče uravnoteženiji i održiviji „teritorijalni razvoj” te se jača globalna konkurentnost europskog gospodarstva.

U Programskom razdoblju 2014.-2020. za tu svrhu bili su uspostavljeni Europski Strukturni i Investicijski Fondovi, koje su činili: Kohezijski fond, Europski socijalni fond (ESF), Europski fond za regionalni razvoj (EFRR), Europski poljoprivredni fond za ruralni razvoj (EPFRR)         i Europski fond za pomorstvo i ribarstvo (EFPR). Republici Hrvatskoj je iz ESI fondova u razdoblju 2014.-2020. bilo na raspolaganju ukupno 10,731 milijardi eura, od čega 8,452 milijardi eura za ciljeve kohezijske politike.

U okviru novog Višegodišnjeg financijskog okvira za proračunsko razdoblje 2021. – 2027. pored Kohezijskog fonda, EFRR i  objedinjenog Europskog socijalnog fonda +, za provedbu ciljeva Kohezijske politike uspostavljen je i novi Fond za pravednu tranziciju. Nakon gotovo tri godine pregovora, 3. ožujka 2021. godine stalni predstavnici država članica potvrdili su politički dogovor postignut s Europskim parlamentom te odobrili zakonodavne uredbe za Kohezijsku politiku kojima je uređeno  upravljanje gotovo jednom trećinom sedmogodišnjeg proračuna EU-a (preko 330 milijardi EUR) u razdoblju od 2021.-2027. Za RH je za razdoblje 2021. – 2027. za provođenje kohezijske politike predložena alokacija od 9.8 milijardi eura (izraženo u stalnim cijenama to znači smanjenje za 6% u odnosu na razdoblje 2014-2020).

Uz navedeno, a kako bi se ublažile teške posljedice pandemije koronavirusa na gospodarstvo EU, pripremljen je paket pomoći za oporavak za koheziju i europska područja – REACT-EU (prvi predmet kohezijske politike o kojem su pregovori u okviru trijaloga završeni). S namjenskim iznosom od 47,5 milijardi eura (50,5 milijardi eura u tekućim cijenama) u okviru inicijative REACT-EU nastavit će se i proširiti mjere za odgovor na krizu i oporavak od krize provedene u okviru dvaju paketa investicijskih inicijativa kao odgovora na koronavirus (CRII i CRII+), čime će se osigurati neometan gospodarski i socijalni oporavak u kontekstu pandemije koronavirusa.

Primjenom kohezijske politike i Instrumenata kohezijske politike nastoji se postići konvergencija (smanjivanje nejednake razvijenosti regija u Europi), regionalna konkurentnost i zapošljavanje te teritorijalna suradnja.

1.5. Strategije EU nakon 2020.

Nakon najvažnijeg strateškog dokumenata EU u razdoblju 2014.-2020,  „Strategija Europa 2020.“, kojim su bila definirana tri prioriteta: 1. pametan rast (razvijanjem ekonomije utemeljene na znanju i inovaciji), 2. održiv rast ( ekonomija koja učinkovitije iskorištava resurse, zelenija je i konkurentnija) i 3. uključiv rast (ekonomija s visokom stopom zaposlenosti, društvena i teritorijalna povezanost) i tri glavna cilja (zapošljavanje, istraživanje i razvoj te klimatske promjene i energetika), u novom razdoblju 2021.-2027. definirano je pet ciljeva ulaganja, kojima EU želi financirati slijedeće vizije Europe:

1. Pametna Europa (inovacije, digitalizacija i podrška malim i srednjim poduzećima);
2. Zelena Europa (carbon-free ekonomija, provedba Pariškog sporazuma i obnovljivi izvori energije);
3. Povezana Europa (strateški promet i digitalne mreže);
4. Socijalna Europa (socijalna prava, kvalitetno zapošljavanje, obrazovanje i socijalna uključenost) i
5. Europa građana (podrška lokalno vođenim razvojnim strategijama i urbanom razvoju).

Europski zeleni plan  je sastavni je dio strategije Europske Komisije za provedbu Programa Ujedinjenih naroda do 2030. (Agende 2030.) i ciljeva održivog razvoja (Transforming our world: the 2030 Agenda for Sustainable Development), pomoću koje se EU nastoji preobraziti u pravedno i prosperitetno društvo s modernim, resursno učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom u kojem 2050. neće biti neto emisija stakleničkih plinova i u kojem gospodarski rast nije povezan s upotrebom resursa. Ovime je Europska unija postavila instrumente kako bi ostvarila namjeru da do 2050. postane prvi klimatski neutralan blok u svijetu.

1.6. Nastanak Europske unije

Nakon Drugog svjetskog rata zemlje pobjednice odlučile su stvoriti uvjete za trajni mir. Robert Schuman (tadašnji francuski ministar vanjskih poslova) preuzeo je izvornu ideju Jeana Monneta i predložio osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik (EZUČ). Države koje su donedavno međusobno ratovale (Belgija, Savezna Republika Njemačka, Francuska, Italija, Luksemburg i Nizozemska), potpisivanjem Pariškog ugovora 18. travnja 1951. uspostavile su zajedničko tržište ugljena i čelika i dogovorile uspostavu zajedničkog “Visokog tijela” ovlaštenog za proizvodnju ugljena i čelika, čime su sirovine ratne industrije pretvorene su u instrumente pomirenja i mira.

Proširenje EU-a: od šest do dvadeset osam zemalja

“Šestorka“ je zatim osnovala Europsku zajednicu za atomsku energiju/Euratom i Europsku ekonomsku zajednicu/EEZ (Rimski ugovori, 1957.). EEZ je želio stvaranje zajedničkog tržišta. Carinske pristojbe između država ukinute su 1968., a 1960-ih definirane su zajedničke politike (prije svega trgovinska i poljoprivredna).

Prvo proširenje provedeno je 1973. godine, kad su se odlučile pridružiti Danska, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo. Nastavilo se raditi na zajedničkim politikama pa su uvedene socijalna politika i politika zaštite okoliša, a 1975. osnovan je Europski fond za regionalni razvoj (European Regional Development Fund, ERDF), 1979. održani su prvi neposredni izbori za Europski parlament, koji se od tada do danas održavaju svakih pet godina.

U drugom proširenju, EEZ-u je 1981. pristupila Grčka, a nekoliko godina poslije, u trećem proširenju (1986.) slijedile su je Španjolska i Portugal. Proširenjem EEZ-a na južnu Europu, s obzirom na razinu razvijenosti, počela se rađati ideja o provedbi programa regionalne pomoći, kojim bi se izjednačila razina razvijenosti u cijelom EEZ-u.

. 

Ranih 1980-ih godina, zbog svjetske gospodarske recesije, EEZ je poharao val “europesimizma“, koji je prekinut 1985. kad je Europska komisija, pod vodstvom predsjednika Jacquesa Delorsa, objavila tzv. Bijelu knjigu (eng. White Paper) koja je potpisana 1986. godine, a definirala je vremenski plan za dovršenje europskog jedinstvenog tržišta do 1. siječnja 1993.

Padom Berlinskog zida 1989. dramatično se mijenja situacija u Europi, ali i u svijetu. Njemačka se ujedinjuje u listopadu 1990., demokracija prodire u države srednje i istočne Europe, a Sovjetski Savez prestaje postojati u prosincu 1991. Države članice EEZ-a pregovaraju o novom ugovoru, koji je Europsko vijeće (predsjednici država i vlada) usvojilo u Maastrichtu 1992. godine. Tim je ugovorom definirana i stvorena Europska unija (EU).

Nakon Maastrichta, četvrtim proširenjem i pristupanjem Austrije, Finske i Švedske Europskoj uniji 1995., EU ima 15 članica.

Istovremeno, Europa se suočava sa sve većim izazovima globalizacije, na koje 2000. odgovara Lisabonskom strategijom i 2002. stvaranjem jedinstvene valute – eura. Na sastanku Europskoga vijeća održanom u Lisabonu u ožujku 2000. čelnici EU-a postavili su cilj da EU do 2010. postane najdinamičnije i najkonkurentnije gospodarstvo svijeta temeljeno na znanju. Lisabonskom strategijom željela se osigurati konkurentnost EU-a na svjetskom tržištu u odnosu na “velike igrače” poput Sjedinjenih Američkih Država i zemalja BRIC-a (Brazil, Rusija, Indija i Kina).

Uz to, cilj Lisabonske strategije bio je poduprijeti inovacije i poslovna ulaganja, osigurati modernizaciju gospodarstva primjenom novih tehnologija i interneta te da europski istraživački i obrazovni sustavi odgovore potrebama informacijskog društva.

Usporedno s procesom izrade i usvajanja Lisabonske strategije, EU je radio na pripremi i realizaciji svojeg najvećeg projekta: stvaranja jedinstvene EU valute. Tako je 1. siječnja 2002. uvedena nova svjetska valuta – euro, koji je zamijenio stare valute u dvanaest država EU-a. Te su države činile “eurozonu“. Tri države (Danska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) odlučile su, zbog političkih i tehničkih razloga, ne usvojiti euro kad je uveden. Slovenija se priključila eurozoni 2007., Cipar i Malta 2008., Slovačka 2009., a Estonija 2011. godine.

Eurozona sada obuhvaća 17 zemalja Europske unije, a nove države članice pridružuju se nakon ispunjenja potrebnih uvjeta.

Euro se danas smatra, uz američki dolar, najjačom svjetskom valutom.

Peto, najveće proširenje u povijesti EU-a počelo je sredinom 1990-ih.

Zahtjev za članstvo podnijele su:

• Bugarska, Češka, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka (bivši sovjetski blok)
• Estonija, Latvija i Litva (baltičke države, bivši Sovjetski Savez)
• Slovenija (republika bivše Jugoslavije) te
• Cipar i Malta (mediteranske zemlje).

EU je prihvatio zahtjeve deset država kandidatkinja koje su pristupile Europskoj uniji 1. svibnja 2004. Bugarska i Rumunjska pristupile su 1. siječnja 2007.

EU je imao 27 zemalja članica.

Posljednja zemlja koja je pristupila Europskoj uniji do pisanja ovog priručnika je Hrvatska, koja je nakon desetogodišnjih pregovora, u šestom proširenju postala članicom EU-a 1. srpnja 2013.

Prva zemlja koja je izašla iz EU bilo je Ujedinjeno kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske (31.1.2020.)

Države kandidatkinje tj. države koje su u postupku prenošenja zakonodavstva EU-a u nacionalno pravo su Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Turska.

Potencijalne kandidatkinje, odnosno države koje još ne ispunjavaju uvjete za članstvo u EU su Bosna i Hercegovina te  Kosovo (lipanj 2021.).

U ovom trenutku osam zemalja podnijelo je zahtjev za članstvo: Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Island, Kosovo (UN Security Resolution 1244), Makedonija, Albanija, Srbija i Turska.

1.7. Institucije EU-a

Ovlasti institucija EU-a proizlaze iz njezinih osnivačkih ugovora i kasnijih izmjena i dopuna, unesenih nakon slobodnih pregovora, koje su ratificirale zemlje članice. Nakon stupanja na snagu Lisabonskog ugovora 1. prosinca 2009. godine, institucije zadužene za stvaranje politika i donošenje odluka jesu:

• Europsko vijeće
• Vijeće Europske unije
• Europski parlament
• Europska komisija
• Vijeće ministara/Vijeće EU-a (usklađuje prijedloge država članica)
• Sud EU-a (Prvostupanjski sud, Sud za službenike EU-a)
• Europski revizorski sud
• Europska središnja banka
• ostale institucije: Gospodarski i socijalni odbor, Odbor regija, Europska investicijska banka
• pomoćna tijela: glavne uprave, agencije, uredi itd.

1.7.1 Europsko vijeće

 

Europsko vijeće definira opći politički smjer i prioritete Europske unije te nema zakonodavnu funkciju. Europsko vijeće sastoji se od šefova država ili vlada zemalja članica te predsjednika Vijeća i predsjednika Komisije. Visoki predstavnik Unije za vanjsku i sigurnosnu politiku, Josep Borrell Fontelles, također sudjeluje u njegovu radu. Europsko vijeće sastaje se dvaput u šest mjeseci, a saziva ga predsjednik. Odluke Europskog vijeća u pravilu se prihvaćaju konsenzusom.

Predsjednički mandat traje dvije i pol godine i može se obnoviti jedanput. Predsjednik Europskog vijeća je Charles Michel iz Belgije (na slici), a mandatom koji traje od prosinca 2019. do svibnja 2022. .

1.7.2. Vijeće Europske unije

Vijeće predstavlja interese država članica i kao takvo je glavno tijelo EU-a za donošenje odluka i usvajanje zakonskih prijedloga. Uz parlament obnaša zakonodavnu vlast, a uloga mu je donositi zakone EU-a. Ministri država članica sastaju se u sklopu Vijeća Europske unije. Ovisno o pitanjima koja su na dnevnom redu, svaku državu predstavljat će ministar odgovoran za taj predmet (vanjski poslovi, financije, socijalna pitanja, promet, poljoprivreda itd.). Države članice predsjedaju Vijećem u razdoblju od šest mjeseci, prema načelu rotacije. Vijeće je odgovorno za donošenje odluka i koordinaciju. Ono ima šest ključnih dužnosti:

• s Europskim parlamentom usvaja europske zakone na mnogim političkim područjima postupkom suodlučivanja
• koordinira šire gospodarske i socijalne politike država članica
• sklapa međunarodne sporazume između EU-a i drugih država ili međunarodnih organizacija
• odobrava proračun EU-a, zajedno s Europskim parlamentom
• razvija zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a na temelju smjernica koje je postavilo Europsko vijeće
• koordinira suradnju nacionalnih sudova i policijskih snaga u kaznenim predmetima.

Svaki ministar u Vijeću ovlašten je obvezati se u ime svoje vlade, a odgovoran je svojem nacionalnom parlamentu i građanima koje taj parlament predstavlja. Tako se osigurava demokratski legitimitet odluka koje Vijeće donosi.

Vijeće EU-a nema stalnog jedinstvenog predsjednika: za rad je ovlaštena država koja predsjeda Vijećem, a sastancima predsjedaju predstavnici države predsjedateljice. Zemlje koje predsjedaju Vijećem izmjenjuju se svakih šest mjeseci.

RH je po prvi puta predsjedala Vijećem u prvoj polovici 2020. godine (1.1.-30.6.2020.)

1.7.3. Europski parlament

Europski parlament je jedino tijelo Europske unije koje neposredno biraju građani EU-a, a dijeli zakonodavnu vlast s Vijećem EU-a. Članovi Europskog parlamenta (njih 705) predstavljaju europske građane. Birači u svih 27 država Europske unije svakih pet godina biraju članove Parlamenta u ime 448 milijuna stanovnika Unije. Rad Europskog parlamenta je važan jer na mnogim područjima javnih politika odluke zajednički donose Parlament i Vijeće ministara, koje predstavlja države članice. Parlament ima aktivnu ulogu u izradi zakona koji utječu na svakodnevni život građana te ključne dužnosti:

• raspravlja i donosi europske propise – u suradnji s Europskim vijećem
• prati aktivnosti ostalih institucija EU-a
• raspravlja i donosi proračun EU-a – u suradnji s Europskim vijećem
• daje demokratsku legitimnost EU-u
• sudjeluje u imenovanju članova Europske komisije i nadzire rad Komisije i Vijeća
• potvrđuje članove raznih tijela EU-a (EK, pučki pravobranitelj, Europska središnja banka, Revizorski sud).

Predsjednik Europskog parlamenta je David-Maria Sassoli iz Italije (na slici), s mandatom koji traje od srpnja 2019. do prosinca 2021

1.7.5. Europska komisija

Europska komisija je izvršno tijelo EU-a. Zastupa i podupire interese Europske unije kao cjeline. Iz svake se članice Unije imenuje po jedan član Komisije ili povjerenik, uključujući predsjednika i visokog predstavnika EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, koji je jedan od potpredsjednika Komisije. Komisija se sastoji od nekoliko uprava i službi. Uprave se nazivaju općim upravama (eng. Directorate General ili DG). Svaka opća uprava klasificirana je prema javnoj politici kojom se bavi. Članovi Europske komisije imenovani su na mandat od pet godina dogovorom država članica, a potvrđuje ih Europski parlament.

Europska komisija priprema prijedloge novih europskih zakona i šalje ih na usvajanje Europskom parlamentu i Vijeću EU-a. Prije konačnog prijedloga zakona, Europska komisija provodi široku raspravu sa svim dionicima, čija se stajališta uzimaju u obzir. Nakon usvajanja zakona, Europska komisija osigurava provođenje tih zakona u zemljama članicama.

Osim navedenog, uloga Europske komisije je:

• predlagati pravne akte
• provoditi politike i upravljati proračunom EU-a
• kontrolirati poštivanje prava EU-a (“čuvarica Ugovora”)
• provoditi vanjsku politiku
• biti glavno izvršno tijelo; provoditi zakone EU-a
• biti glavni pregovarač u međunarodnim ugovorima.

Predsjednica Komisije je Ursula von der Leyen iz Njemačke (na slici). Njezin mandat traje od prosinca 2019. do listopada 2024.