Ishod referenduma o neovisnosti Škotske održanog 18. rujna 2014. kojim se 55% škotskih glasača odlučilo za ostanak u zajedničkoj državi donosi olakšanje u Ujedinjenom Kraljevstvu, ali i puno šire. Izdvajanje Škotske pojačalo bi secesionističke težnje u brojnim dijelovima Europe i svijeta, te bi uzrokovalo dodatne napetosti u i tako nestabilnim međunarodnim prilikama.
Unija između Engleske i Škotske koja datira od davne 1707. oduvijek je bila ograničenog karaktera. Škotska je uvijek imala poseban pravni, obrazovni i religijski sustav što nije bilo u potpunosti prihvaćeno kod nekih londonskih političara. Tako je primjerice Margarete Thatcher koristila Škotsku za testiranje nekih kontroverznih reformskih mjera što se dugoročno negativno odrazilo na popularnost Konzervativne stranke u tom djelu zemlje. Laburistički premjer Tony Blair pokazao je bolje razumijevanje Škotske i njenih posebnosti. Krajem 1990-tih donio je niz ad hoc mjera koje su se odnosile na Škotsku, Wales i Sjevernu Irsku i koje su između ostalog omogućile stvaranje Škotskog parlamenta i lokalnog škotskog izbornog sustava. Ipak, Blair nije uspio u sustavnom uvođenju federalizma koji bi onda zahvatio i Englesku. Osim toga, Blairov nepopularni rat u Iraku dao je vjetar u leđa škotskim nacionalistima koji su tvrdili da je Škotska uvučena u besmislen i skup rat.
Uvjeti za održavanje referenduma o neovisnosti Škotske stvoreni su uvjerljivom pobjedom Škotske nacionalne stranke na lokalnim izborima 2011. godine. Natpolovičan broj mandata njihovih pripadnika u Škotskom parlamentu doveo je do potpisivanja Edinburškog sporazuma između Alexa Salmonda lidera Škotske nacionalne stranke i britanskog premjera Davida Camerona, što je otvorilo put prema referendumu o neovisnosti.
Propusti službenog Londona u politici prema Škotskoj ne odnose se samo na bivše britanske premjere. David Cameron je pregovarajući s Alexom Salmondom propustio uključiti treću opciju među referendumska pitanja koja bi podrazumijevala ostanak Škotske u Ujedinjenom Kraljevstvu uz najveći stupanj autonomije, što bi omogućilo snažniju pobjedu protivnika neovisnosti. Ipak, kao njegov najveći propust može se označiti stanovito podcjenjivanje potencijalne snage zagovornika neovisnosti koji su se pred kraj kampanje opasno približili pobjedi.
Tijekom referendumske kampanje isticali su se brojni argumenti za i protiv neovisnosti. Zagovornici neovisnosti govorili su da je Škotska najbogatiji dio Ujedinjenog Kraljevstva, prebogata energentima prvenstveno naftom i plinom, te da stoga može puno bolje funkcionirati kao samostalna država. Kao jedan od važnijih argumenata isticala se činjenica da zajedničkom državom upravljaju konzervativci koji u Škotskoj nemaju gotovo nikakvu potporu, što smanjuje mogućnost preuzimanja odgovornosti za politike od presudne važnosti za budućnost sjeverne pokrajine. Konačno protivljenje politici štednje, koju je u uvjetima ekonomske krize primoran provodi službeni London, također se prikazivalo kao jedan od argumenata u prilog neovisnosti. U tom smislu zagovaratelji neovisnosti obećavali su da će nova država biti puno više socijalno osjetljiva od Ujedinjenog Kraljevstva, no istovremeno nisu razjasnili kako u trenutačnim okolnostima to misle ostvariti.
Argumentacija zagovornika ostanka u zajedničkoj državi očito je za većinu glasaća bila uvjerljivija. Oni su navodili da bi neovisnošću bio ugrožen britanski karakter Škotske kao važan element škotskog identiteta. Nadalje, kampanja za ostanak u zajedničkoj državi naglašavala je povezanost neovisnosti s brojnim neizvjesnostima, što stvara preveliki rizik. Pitanje valute odigralo je veliku ulogu jer se službeni London usprotivio ideji secesionista prema kojoj bi neovisna Škotska mogla zadržati britansku funtu. Druge neizvjesnosti odnosile su se na pitanje mirovina, financijskog kapitala, financiranja zdravstvene zaštite i obrazovanja, te međunarodnog priznanja. Ideja zagovornika neovisnosti o automatskom ulasku neovisne Škotske u EU naišla je na protivljenje službenog Brisela. Komisija je ustvrdila da bi neovisna Škotska morala ponovno aplicirati za članstvo u EU što je negativno odjeknulo među Škotima koji su za razliku od Engleza veliki zagovaratelji europskih integracija.
Treba istaknuti da je Škotska sa svojih nešto više od četiri milijuna stanovnika u smislu brojnosti stanovnika samo mali dio Ujedinjenog Kraljevstva. Neovisnost Škotske možda bi njenim građanima u ekonomskim smislu donijela neke prednosti, ali za ostatak zemlje razdruživanje bi sigurno rezultiralo brojnim poteškoćama koje bi se u konačnici negativno odrazile i na samu Škotsku. Funta bi oslabjela a u političkom smislu odlazak Škotske predstavljao bi veliki udarac za Ujedinjeno Kraljevstvo, kao jednog od najvažnijih aktera međunarodne politike. U tom kontekstu nije isključeno da bi se moglo dovesti u pitanje i stalno članstvo Britanije u Vijeću sigurnosti.
Negativan ishod referenduma o neovisnosti Škotske u prvi plan sada stavlja ostvarivanje obećanja koje su David Cameron i drugi čelnici britanskih stranaka u sklopu referendumske kampanje dali građanima Škotske, a koje se odnosi na daljnje jačanje ovlasti Škotskog parlamenta. Za očekivati je da će Škotska dobiti ovlast ubiranja vlastitih poreza kao i neke druge ovlasti, no upitno je kada bi se to moglo dogoditi. Prema mišljenjima nekih komentatora London bi mogao odugovlačiti s prijenosom ovlasti barem do nacionalnih parlamentarnih izbora koji su zakazani za svibanj 2015. Novonastala situacija ponovno aktualizira pitanje temeljitog unutarnje preustroja Ujedinjenog Kraljevstva u smislu federalizacije, kako bi se u budućnosti spriječile secesionističke težnje ne samo u Škotskoj nego i u drugim dijelovima zemlje. Upitno je međutim da li će se u skoroj budućnosti naći dovoljno političke mudrosti i volje da se krene u tom pravcu.
Pitanje Škotske i njenog položaja u Ujedinjenom Kraljevstvu u svakom slučaju ne može ostati neriješeno u duljem vremenskom razdoblju, jer bi u tom slučaju ponovno moglo doći do mobilizacije secesionističkih težnji. Referendum o mogućem izlasku Britanije iz Europske unije najavljen za 2017. mogao bi ponovno aktualizirati pitanje škotske neovisnosti. Naime, ukoliko na referendumu Britanci izglasaju izlazak iz EU-a takva odluka mogla bi im se poput bumeranga vratiti ponovnom aktualizacijom ideje o neovisnosti u tradicionalno pro-europskoj Škotskoj.
Ono što ostaje kao nedvojbeni zalog referenduma o neovisnosti Škotske je demokratsko okruženje u kojem je održan. Tijekom duge i iscrpljujuće kampanje vodila se civilizirana rasprava između suprotstavljenih tabora i niti u jednom trenutku prihvaćanje referendumske odluke od strane gubitnika nije dovedeno u pitanje. Referendumsko izjašnjavanje omogućeno je već 16-godišnjacima, te osobama s prebivalištem u Škotskoj od svega 6 mjeseci čime je napravljen iskorak u podizanju demokratskih standarda prilikom organizacije referenduma. Visok odaziv od 86% govori o važnosti teme o kojoj se odlučivalo ali i o uspjehu svih protagonista po pitanju mobilizacije glasaća.
Ishod Škotskog referenduma smiruje strasti diljem Europe i svijeta gdje je uslijed posljedica globalne ekonomske krize došlo to velikog jačanja secesionističkih pokreta. Iako je kontekst svakog zasebnog slučaja drugačiji zajedničko je svim tim pokretima da prečesto stvaraju nerealna očekivanja kod svojih građana prikazujući secesionizam kao univerzalno rješenje što uglavnom nije točno. Škotski referendum pokazuje da je usprkos naizgled nepremostivim razlikama putem demokratskog procesa moguće pronaći većini prihvatljiva rješenja.
