Izdavač: Hrvatska sveučilišna naklada
Godina: 2014. – 576 str.
ISBN 978-953-169-297-7
SAŽETAK
Živimo u svijetu koji se ubrzano mijenja. Procesi globalizacije ubrzali su transnacionalnu razmjenu kulturnih dobara i usluga, migracije, mobilnost ljudi. Financijska i ekonomska kriza u prvom desetljeću novog stoljeća potaknula je nova migracijska kretanja, prvenstveno na transkontinentalnoj razini. Svjedoci smo stalnog rasta raznolikosti stanovništva, osobito u gradovima. Nove i najnovije (ili uvijek novije) tehnologije ne postavljaju upitnom samo percepciju koju imamo o svijetu, one transformiraju naš odnos prema svijetu. Kakva je uloga kulture u tim promjenama, kako ih ona potiče, kako na njih utječe u doba mreža i umreženoga društva? Procesi koji se odvijaju od umrežavanja kultura u drugoj polovici prošlog stoljeća do umreženih kultura u ovom stoljeću obuhvaćaju protok različitih ideja i vrijednosti putem kojih se ostvaruju novi načini razmjene znanja i iskustava iz različitih kultura. Mogli bismo reći da se naš globalizirani svijet može sagledati kao mrežu različitih kultura koje u stalnim napetostima i proturječjima izražavaju potrebu za komunikacijom da bi razvijale nove vrijednosti i prakse.
O tim se izazovima govori u ovoj knjizi. Ona, između ostalog, analizira promjene koje Europska unija zagovara u svojim politikama, u pravcu jačanja mjesta kulture u europskom projektu, ali i problematizira stavove koji se prioritetno koncentriraju na ekonomski potencijal kulture i njezinu ‘realnu ekonomsku korist’, čime se postavlja pitanje koliko će pridonositi i onim drugim, općerazvojnim ciljevima, boljoj interkulturnoj komunikaciji, općem dobru i socijalnoj koheziji, smanjivanju siromaštva/jaza između bogatih i siromašnih. Temeljne strateške odrednice europskih programa, primjerice Kreativne Europe (2014.-2020.), Hrvatska treba ugraditi u svoju (buduću) kulturnu politiku i strategiju. Nju moraju promišljati ne samo donositelji odluka i kreatori kulturne politike (i drugih javnih politika koje obuhvaćaju područja kao što su obrazovanje, okoliš, socijalna pitanja i položaj mladih), nego i javne i neprofitne institucije, sveučilišta, udruge civilnog društva, centri za kulturu, mediji, privatni sektor. To znači da hrvatska kultura i kulturna politika moraju položiti još jedan ispit, onaj razvojni: kako kultura kao „sektor“ može postati intersektorska, transverzalna strategijska poveznica i na duži rok ostvariti razvojne ciljeve jačanja demokratskih vrijednosti, promicanja raznolikosti i interkulturnog dijaloga, afirmacije komunikacije i suradnje u međunarodnim odnosima. To je tema važna za sam razvoj hrvatskog društva.
Tekstovi u ovoj knjizi čine izbor članaka objavljivanih u dvanaestogodišnjem razdoblju 2000.-2012. u dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez, u kolumni Kulturna politika.
