Zajednička vanjska i sigurnosna politika (ZVSP) predstavlja logičnu nadgradnju uspješnog integracijskog procesa Europske unije (EU) u području ekonomije. Promjene na međunarodnom planu, osobito nakon pada Berlinskog zida, donose sa sobom potrebu napredne koordinacije i sinergije u području vanjske i sigurnosne politike, sa ciljem legitimiranja EU-a kao relevantnog globalnog aktera. Specifičnost vanjske i sigurnosne politike, prije svega njezina izravna vezanost za pojam nacionalnog suvereniteta i očuvanja državnosti, otežavaju proces postizanja kompromisa na nadnacionalnoj razini. To izravno utječe na funkcionalnost Europske unije u tom specifičnom području, a samim time i na njezinu relevantnost na međunarodnom planu. Krizne situacije zahtijevaju koordinaciju na europskoj razini, kako bi se osigurala sinergija i maksimizirala efikasnost. S druge strane, teškoće pri postizanju kompromisa i potreba za promptnim reagiranjem stimuliraju individualan pristup krizi zemalja članica, što dugoročno negativno djeluje na funkcionalnost i legitimitet ZVSP-a. Pandemija bolesti COVID-19 nedvojbeno predstavlja jednu od najozbiljnijih kriza za EU i njegove članice te ima dugoročni učinak na učinkovitost i daljnji razvoj ZVSP-a. Preraspodjela značajnih sredstava za borbu protiv pandemije COVID-19 nameće potrebu smanjivanja troškova u drugim oblastima. Jedan od najvećih konceptualnih problema razvoja sigurnosnih politika jest i legitimitet pripadajućih troškova u mirnodopskom periodu, pa tako i danas sigurnost i obrana predstavljaju idealno područje za racionalizaciju troškova u korist borbe protiv suvremenih epidemioloških izazova. S druge strane, svjedočimo izgradnji europskog sigurnosnog diskursa koji postupno uvodi nove kategorije u razvoju spomenute politike (strateška autonomija, zajednička vojska itd.), što otvara razne mogućnosti zanimljivome razvoju u nadolazećem razdoblju.
